Hadži Makso Despić

Jedna od najuglednijih pravoslavnih porodica u Sarajevu bili su Despići, a sjećanje na njih i danas čuva depandans Muzeja grada Sarajeva poznat kao Despića kuća. Svoj ugled ova trgovačka obitelj ponajviše zahvaljuje starom sarajevskom čurćiji (krznaru) Jovi Nikoliću, a koji je postao vrlo imućan čovjek. Ipak, najpoznatiji član ove porodice bio je čuveni Hadži Makso Nikolić, a koji je po svojoj babi Despi prozvan Despić. Rođen je u Sarajevu 25.1.1836. godine.

Hadži Makso Nikolić – Despić bio je autor više radova iz povijesti Sarajeva, a još više njih je napisano upravo o njemu. O tome kakva je ličnost bio Hadži Makso govori i podatak da su ga suvremenici zvali Babo (otac).

Kao ugledna ličnost u doba Osmanlija je radio kao blagajnik u vezirovom konaku, a po okupaciji Austro-Ugarske više godina bio je činovnik u ekonomata bosanske Vlade. Bio je vrlo progresivna ličnost za svoje vrijeme, a njegovo obrazovanje ponajviše je bilo bazirano na čestim putovanjima širom svijeta. Poznato je da je još prije Austro-ugarske okupacije više puta putovao u Beč, da je sa Petranovićem 1872. bio u Petrovgradu, te da je u dva navrata 1903. i 1907. išao u Palestinu, odnosno Jerusalem zbog čega je i dobio naziv «hadžija».

Jedan od njegovih većih prijatelja bio je i čuveni Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, gradonačelnik Sarajeva i autor mnogih djela iz kulturne povjesti Bosne. Historija je sačuvala sjećanje na Babine priče sa brojnih putovanja kojim je on zabavljao svoje prijatelje po sarajevskim sijelima. Posebno važnim čini se činjenica da je ime Hadži Makse Despića - Babe vezano i za historiju sarajevskog pozorišta. Naime, na prvom katu Despića kuće u velikoj Sali održavane su prve moderne teatarske prestave u Sarajevu. Pred oko 70-tak ljudi izvođene su istina amaterske predstave gdje su se kao glumci pojavljivali učitelji, učiteljice, ali i duga gradska inteligencija. Najčešće su izvođeni šaljivi i zabavni komadi, a publika koja su zapravo činili Despićevi gosti znala je bukvalno zakrčiti prostor sale u kojoj bi se znalo nagurati i preko 100 ljudi. Za funkcioniranje ovog teatra zasluge pripadaju i tadašnjem engleskom konzulu u Bosni W.R. Holmesu te Maksinom bratu Mići. Nažalost, nisu sačuvane kulise i zavjese koje su Makso i Mićo otkupili za svoje pozorište od spomenutog spomenutog konzula.


Ovdje se dešavalo prvo bh. pozorište/kazalište/teatar.


Šteta, ali ovaj prostor se danas rijetko koristi kada su u pitanju teatarski projekti izuzimajući to da je Festival MESS prije nekoliko godina u Despića kući organizirao izložbu teatarske fotografije Zijaha Gafića i Almina Zrne. Broj posjetitelja nije prebacio 10 ljudi!? To je ipak druga priča.

Helem, Hadži Makso Nikolić Despić zvani Babo neizostavni je dio priče o šeher Sarajevu.

http://www.ekapija.ba/website/bih/page/150411
Despića kuća u Sarajevu nacionalni je spomenik i predstavlja jedan od rijetko očuvanih objekata s jasno prikazanom arhitektonskom historijom.

Najstariji dio kuće datira iz 17. stoljeća, a građena je u četiri faze. Na objektu i u njegovoj unutrašnjosti može se vidjeti graditeljski prelaz sa osmanskog na autrougarski stil gradnje.


Kuća je dobila naziv po uglednoj trgovačkoj pravoslavnoj porodici Despić, koja je tu živjela. Kako je porodica napredovala tako je i kuća proširivana. Porodica Despić je u svojoj kući osnovala i pozorište, koje je zapravo bilo prvo domaće pozorište na tlu Bosne i Hercegovine.




Ovaj nacionalni spomenik nalazi se na uglu Obale Kulina bana i Despićeve ulice u starom dijelu Sarajeva, nedaleko od Latinske ćuprije i u vlasništvu je Muzeja Sarajeva.


"Ovo je depandans Muzeja Sarajeva. Potomci Despića su 1969. godine kuću s namještajem poklonili gradu Sarajevu. Uslov je bio da kuća bude muzejski prostor, gdje će biti prikazani život i kultura srpskog, odnosno pravoslavnog staleža u Sarajevu", kaže Ljiljana Beljkašić-Hadžidedić, muzejski savjetnik i etnolog.




Beljkašić-Hadžidedićeva ističe da je kuća kao muzejski prostor bila kratko otvorena. Zbog lošeg stanja, koje se u ratno vrijeme još više pogoršalo, zatvorena je od 1971. godine. Sada se završavaju pripreme za ponovno otvaranje Despića kuće za posjetioce.


Etnolog Ljiljana Beljkašić-Hadžidedić napominje da rekonstrukcijom objekta, unutrašnjosti i namještaja, koja traje godinama, žele prikazati način života ne samo porodice Despić, nego uopšte građanskog staleža od 1780. godine do tridesetih godina 20. vijeka.





Despići se bavili krznarskim zanatom


"U vrijeme turske uprave kompletan život gradskog stanovništva je bio pod direktnim orijentalnim uticajem. Obilaskom kuće vidjećete da su u namještaju prevladavale sećije na kojima se sjedilo, a spavalo se na podu. Postojale su musandre, vrsta ugrađenih drvanih plakara", priča Beljkašić-Hadžidedićeva.


Dodaje da su razlike između namještaja u kršćanskim i muslimanskim kućama bile minimalne.


"Kod muslimana zastirke na sećijama su bile raznih boja, a kod kršćana samo bordo boja. Ne znamo zašto. U katoličkim kućama se mogao vidjeti križ na zidu, a u pravoslavnim ikone s kandilom. Kada ste ulazili u takve kuće, jedino ste po tome mogli poznati da nisu muslimanske", objašnjava Beljkašić-Hadžidedićeva.


Za Despiće kaže su bili vrlo poznata zanatlijska i trgovačka porodica. Predak porodice Despić doselio se 1760. u Sarajevo iz Hercegovine.


"Oženio se sarajevskom djevojkom Despom i njihovi sinovi prezivali su se i po ocu bili prozvani u Sarajevu kao Despići, Despini sinovi. Oni su kasnije zadržali to prezime. Bavili su se čurčijskim zanatom (krznarskim). Sarajevo je bilo jedan veliki trgovački centar u Osmanskom carstvu, gdje su dolazili karavani i s Istoka i sa Zapada. Muslimani su uglavnom bili orijentisani na trgovinu s Carigradom, dok su kršćani i Jevreji trgovali i sa Zapadom", podsjeća Ljiljana Beljkašić-Hadžidedić.


Zbog bogatstva "jeli zlatnim kašikama"


Sarajevo je tada bilo središte trgovine između Carigrada, Beča, Budimpešte i Trsta. Među svim zanatlijama u gradu Sarajevu najbogatiji su bili kujundžije i čurčije.


"U ono doba bio je modni trend da se nosi odjeća od krzna, a Despići su trgovali krznom od Ankone, Beča, Trsta do Marselja. Početkom 19. vijeka bio je najveći procvat porodice Despić. Postojale su legende u starom Sarajevu da Despići jedu zlatnim kašikama, toliko su bogati. Jedan od tih prvih Despića koji se oženio Despom je 1780. godine ovdje u nekadašnjem Latinluku kupio malu kuću, od koje je danas u sklopu ovog objekta ostala magaza i jedna soba. Onda je nekoliko godina nakon toga dokupio susjednu kuću i stavio je pod zajednički krov.


Porodica se povećava, materijalno je u boljem stanju, pa oni 1820. godine uz ovu zgradu dograđuju još jednu veliku sobu na spratu i opet sve pod zajednički krov. Sada imamo kuću u tri faze. Onda je krajem 19. vijeka porušen starinski dio na spratu i napravljen sprat po zapadnoevropskom modelu s kompletnim namještajem", precizirala je muzejska savjetnica Ljiljana Beljkašić-Hadžidedić.


Plafon kuće je oslikan, a na zidovima su portreti hadži Makse Despića i njegove supruge Zlatke. Prve predstave u njihovoj kući počele su se igrati oko 1870. godine.


"Braća Makso i Mićo Despić ovdje su osnovali amatersko pozorište, opet po ugledu na izvjesnog engleskog konzula Holmsa, koji je za svoje goste znao organizovati privatno pozorište. Tokom dana su Despići ovdje boravili, a noću bi organizovali predstave. Ovdje su uglavnom priređivali komade Jovana Sterije Popovića i to za svoje srodnike, izabrane goste", priča Beljkašić-Hadžidedićeva ističući da je ovo bilo prvo domaće pozorište ne samo u Sarajevu, već u cijeloj BiH.


Nesvakidašnji testament hadži Makse Despića

Ljiljana Beljkašić-Hadžidedić kaže da je hadži Makso Despić bio veoma cijenjen i plemenit čovjek.


"Prije smrti je napravio testament koji je odudarao od tadašnjih shvatanja. Naredio je da niko ne smije da se skuplja u kući kada on umre, da se ne čašćava, da niko ne nosi crninu. I od svojih para odredio je da se podijeli sirotinji katoličkoj, pravoslavnoj, muslimanskoj i jevrejskoj. Kada je umro cijelo Sarajevo mu je došlo na sahranu, a povorka je krenula iz Stare pravoslavne crkve na Baščaršiji", ističe Hadžidedićeva.


Dodaje kako je Makso Despić, navjerovatnije, ukopan na starom pravoslavnom groblju na Koševu.

sanja ::.. zanimljiv .. hadži makso ..

.. a s kojom bi filozofijom povezao ovu priču ..?

I od svojih para odredio je da se podijeli sirotinji katoličkoj, pravoslavnoj, muslimanskoj i jevrejskoj.

sanja ::.. dobro onda ..
.. pa koja misliš da mu je bila filozofija ..?
.. zašto je delio ..?

.. želeo je posle smrti biti batica .. osigurati večno pominjanje u komšiluku ..?
.. ili nešto drugo ..?

.. a za života nije tako razdeljivao .. ?

franko ::.. i bil geits .. ? .. i on želi da se uvlači svemirskoj policiji .. ?

franko ::.. kako da si se zaustavio sa nama .. ? .. bosanac si .. ?
.. ja sam ti nešto kao hrvat .. iz istre sam ..

sanja ::.. slabo ja verujem da to uvlačenje pali ..

.. sustav koji preuzima časnu ulogu da žiku čuva od .. žike životinje .. ubrzo postaje i sam zvijer .. i ponaša se kao .. osobnost .. sa nekim idejama .. nekim stavovima ..
.. pojedinci stoje u njemu jer je izvan kruga smrt .. a unutra si među svojima .. zaštićen ..

.. jedna lijepa slika je .. pustopoljina .. i u njoj velik čopor pasa .. komšiluk .. pasa ..
.. svi se boje onih koji su izvan područja .. pa trče prema centru .. u grupu .. skupljaju se sa glavama skupa .. pogotovo se u sredinu guraju slabi i nejaki ..
.. ali u gužvi neko nekoga ugrize .. i nastane gadna strka .. svi bježe prema granici .. prema pustoši ..
.. tu se prestraše pa trče nazad .. a u gužvi opet neko nekoga ugrize .. i strka ponovo ..

.. ispričati ću vam nešto ..

.. htio sam nešto pročitati nakon dugo vremena .. pokušao sam od neke rudan .. činila mi se žestoka na televiziji .. mislio sam o čemu piše žestoka i ne baš lijepa žena .. koja misli da je pametna .. nisam našao .. našao sam aralicu i roman fukara ..
.. taj je aralica .. mislim .. bio blizak režimu i tuđmanu .. i politici .. i popovima .. svakako .. vidio sam iz knjige ..

.. ja sam volio sevdah i bosance .. i tamo gdje vječno sunce sja i makedonce .. i v dolini tihi .. i konjički škripaju ker voze teško .. i slovence .. i pod onom gorom zelenom .. to mi je dobro išlo .. čim sam malo popio .. a hrvate i srbe .. valjda još volim .. ako to nije jugonostalgija .. koji to onda kurac može biti .. ne znam ..

.. kada se govorilo o onom sarajevu .. govorilo se o granatiranjima i snajperistima .. o ljudima koji su uzimali na nišan civile i ubijali ..
.. možeš tako zamisliti nekog ko floberkom uzima na nišan mačke i puca ..
.. to jeste slično ali nije isto .. razlika je dovela do toga da sam bosance .. i vaše i naše i njihove počeo držati stokom .. jedan cjeli narod .. i balkan .. i cjeli taj naš komšiluk .. stokom .. ili psima ..
.. ne nužno sa nekakvim negativnim crtama .. ne mislim da je stoka loša .. ili pas da je loš .. jednostavno .. nije čovjek .. drugi oblik života ..

.. o susjedima sam mislio kao o žikinom komšiluku .. prema pjesmama rokera s moravu .. gotovo sa simpatijama .. i sa sobom .. unutra .. u tome ..
.. držao sam da .. komšiluk kada padne postaje štenara .. ali ..
.. u upotrebi riječi .. stoka .. ipak se javljaju zanimljivi problem ..
.. prvi .. nije moguće zamisliti da i ti nećeš u nekoj koncepciji biti stoka ..
.. drugi .. taj položaj prihvataš teže od položaja .. žikinog komšije .. koji je bio prilično simpatičan ..
.. treće .. ako svoje mjesto možeš zamisliti .. izvan .. onda izvan možeš zamisliti i bilo koga drugoga iz tog .. stada ..

.. time situacija postaje veoma zanimljiva .. odmah nakon što je postala veoma jebena ..
.. okružen jesi stokom .. ali .. iz tog te stada u svakom momentu može zabljesnuti svjetlo čovjeka ..
.. i taj jedan .. koga hoćeš .. ili možda nikad ni nećeš sresti .. ali koji je moguć .. i gotovo obavezan .. dovoljan je razlog za razne radosti .. da zavoliš sevdah .. na primjer ..
.. jer će taj čovjek izrasti na tom sevdahu .. na toj zemlji .. zemlji velikih planina i velikih rijeka .. i ljudi koji pričaju .. mrvu preglasno ..

..

.. mislim da je važno uvidjeti odnos osjeta ..
.. u svakom je čovjeku mogućnost čovjeka .. bez obzira u kom je odnosu taj sa tobom ..
.. ti imaš sva prava da se braniš .. ali nemaš nikakvo pravo da to činiš kao pas ..
.. tvoja slika svijeta može biti tvoj izbor .. i svakome trebaš dozvoliti vlastitu .. bez obzira kakav si u njoj ..
.. tu je pitanje ratništva ključno .. a prijateljstvo sa smrću .. znanje ..
.. još nešto ..
.. nemam oca ni majke .. učiniti ću nebo svojim ocem i zemlju svojom majkom ..